Nepravedno, negde zapostavljena, ali knjiga koja budi nadu i vraća svetlost u oči čitaoca. Zato što ništa belo nije baš belo, niti je crno u potpunosti crno....čitajte pa prosudite.
...Nakon dobrih, bericetnih godina, kada se lepo radilo,
a i dobro zaradivalo, kao po pravilu, dodoše i one
teške, tmurne i cemerne. Naravno, ni ovo selo nije bilo
izostavljeno iz tog kruga. Lomile su ih nedace, isto kao
što ih je blagostanje milovalo. Puno bolesti i teških situacija
su za to vreme pregrmeli zajedno. Ipak, stalno se
nadajuci da ce sve proci i da ce doci ponovo ono lepo
i mirno vreme kao nekada, jer posle svake kiše kad tad
mora doci sunce, tešili su se. I tužnu raskvašenu zemlju
može toplota povratiti i zagrejati, kamoli tužno i rasplakano
srce.
U centru sela se nalazila jedna mala crkva pored velikog
bukvinog stable, koje se zaštitnicki nadvijala nad
njom, u koju su seljani voleli da idu. Tamo bi se molili Bogu
i šapatom iskazivali svoje muke, želje, ali i zahvalnosti. U
njoj su pronalazili utehu i smirenje. Decu su u njoj krstili,
mlade vencavali, a pokojnike poslednji put vidali na
odru. Ta crkva ih je okupljala i cinila da se tu u njoj osecaju
sigurnim i srecnim, nadajuci se da ce u molitvama
njihova bol lakše i brže proci. Kako su godine u mukama
i odricanju prolazile, seljani su primetili da se još nešto
veoma cudno u njihovom selu dešava. Zapazili su da se
vec nekoliko godina nije rodila ni jedna jedina beba. U
pocetku su to pripisivali nemaštini u kojoj su provodili
dane i neprijatnostima u gladi i bolesti. Ali se nakon deset
...Nakon dobrih, bericetnih godina, kada se lepo radilo,
a i dobro zaradivalo, kao po pravilu, dodoše i one
teške, tmurne i cemerne. Naravno, ni ovo selo nije bilo
izostavljeno iz tog kruga. Lomile su ih nedace, isto kao
što ih je blagostanje milovalo. Puno bolesti i teških situacija
su za to vreme pregrmeli zajedno. Ipak, stalno se
nadajuci da ce sve proci i da ce doci ponovo ono lepo
i mirno vreme kao nekada, jer posle svake kiše kad tad
mora doci sunce, tešili su se. I tužnu raskvašenu zemlju
može toplota povratiti i zagrejati, kamoli tužno i rasplakano
srce.
U centru sela se nalazila jedna mala crkva pored velikog
bukvinog stable, koje se zaštitnicki nadvijala nad
njom, u koju su seljani voleli da idu. Tamo bi se molili Bogu
i šapatom iskazivali svoje muke, želje, ali i zahvalnosti. U
njoj su pronalazili utehu i smirenje. Decu su u njoj krstili,
mlade vencavali, a pokojnike poslednji put vidali na
odru. Ta crkva ih je okupljala i cinila da se tu u njoj osecaju
sigurnim i srecnim, nadajuci se da ce u molitvama
njihova bol lakše i brže proci. Kako su godine u mukama
i odricanju prolazile, seljani su primetili da se još nešto
veoma cudno u njihovom selu dešava. Zapazili su da se
vec nekoliko godina nije rodila ni jedna jedina beba. U
pocetku su to pripisivali nemaštini u kojoj su provodili
dane i neprijatnostima u gladi i bolesti. Ali se nakon deset
punih godina, ipak svaki seljanin najozbiljnije zabrinuo i
svaku molitvu Bogu u crkvi pocinjao sa:
– Bože dragi, pomozi nam, daj poroda našim suprugama.
Daj radost našim kucama. Povrati deciji smeh
našim ulicama…
Patnja se povecavala i borila sa svakim novim
zrakom sunca kako bi ljudi u njemu bili sve tužniji i
nesrecniji. Kao da se neka loša magija tu zaustavila i
zagospodarila.
Tek jedanaeste godine teške nemaštine, kada su
skoro svi digli ruke od neprestanog išcekivanja, u kuci
vrlo vrednih i dobrih ljudi, Daliborke i Miloša, dogodi
se prva trudnoca. Srecni buduci roditelji koji su bili vec
u ozbiljnim zrelim godinama, odmah su pohitali
u „Seoski dom“ da svima jave najlepšu mogucu vest.
Iako na pragu starosti, nisu se dvoumili kada su otkrili
da je Daliborka u drugom stanju, cvrsto su odlucili da
Daliborka tu trudnocu iznese do kraja. Konacno tako
željno išcekivan događaj im se dogodio. Seljani su vest docekali
sa radošcu, pa su priredili u njihovu cast skromnu
zabavu, zahvaljujuci se Svevišnjem i nadajuci se da
su godine tuge i težine otišle konacno bez povratka.
Tako je i bilo.
Коментари
Постави коментар