Eto, baš danas sam napunila tih famoznih 50 godina. I kako to izgleda?
Nemam pojma kako treba da se osećam.
U principu, osećam se isto. Isto, kao da imam 19, 25, 39,... Moj život je do sada bio...neverovatan. Priča za knjigu ili dve. Znam, svi to kažu, ali eto, taj kliše važi i za mene. Sa ovoliko napunjenih godina shvatila sam šta su prioriteti, šta je iskrena ljubav, kako treba da izgleda zadovoljstvo, kada treba pritisnuti gas, a kada kočnicu. Shvatila sam da treba i da mogu da kažem-ne, onome ko ne ume da poštuje i ceni-mene (u celini). Da sreća ne vredi ako pokušaš sa neprijateljima i zlonamernim osobama da je deliš. Da mogu da pružim ruku, ali ne i srce svaki put. Da nema potrebe da se menjam zarad drugih i njihovih predrasuda. Da treba da negujem samopoštovanje nasuprot njegovog potiskivanja. Da ne očekujem podršku, razumevanje i saradnju sa "instant stručnjacima" koji odlično znaju da se samoreklamiraju i hvališu na sva usta. Da ne tolerišem bezobrazluk i prostakluk....
Obična sam.
Obična majka, obična, supruga, obična učiteljica.
Ja sam osoba koja želi da što duže sačuva čisoću dečije duše u sebi.
Pa neka košta.
Vrednost nije sakrivena u novcu.
Danas je ovako divno bilo u mojoj učionici.
Ljubav je poput sunca isijavala. Zagrljaji bili topli i meki, prijateljski.
Ja sam jedna vrlo srećna učiteljica. Hvala draga moja deco!
Коментари
Постави коментар